Prije sedam mjeseci zagolicali smo maštu: Treba li ŽZH svoju bolnicu?
Prije 31 tjedan, krajem siječnja, na stranici Vrlo objavili smo jednu ideju. Bez projekta, bez milijunskih obećanja i bez političkog potpisa. Samo jedno jednostavno pitanje: zašto Županija Zapadnohercegovačka nema barem začetak vlastite bolnice?
Objava je očito pogodila temu o kojoj ljudi razmišljaju. Dosegnula je više od 70.000 ljudi, izazvala brojne komentare i rasprave, a ideju su prenijeli i drugi mediji.
Zato je danas vrijedi ponovno otvoriti.
ŽZH nema bolnicu. U ozbiljnijim hitnim slučajevima naši stanovnici upućeni su prema Mostaru, Livnu ili Splitu.
A kada je nekome život ugrožen, kilometri više nisu samo kilometri.
Postoji razlog zbog kojeg medicina govori o „zlatnom satu“, prvih približno 60 minuta nakon teške ozljede ili akutnog zdravstvenog stanja, kada brzina pružanja odgovarajuće pomoći može biti presudna.
Upravo smo zato tada pustili mašti malo više prostora.
A što kada bismo počeli od nečega realnog?
Ne od velikog kliničkog centra.
Ne od još jednog monumentalnog projekta koji će desetljećima postojati na prezentacijama.
Nego od Centra urgentne medicine ŽZH.
Mjesta koje bi, ovisno o stručnoj i financijskoj opravdanosti, moglo objediniti hitni prijem, dijagnostiku i opservaciju, dnevnu bolnicu, dijalizu, transfuzijske potrebe te druge zdravstvene sadržaje za koje stanovnici danas moraju odlaziti izvan Županije.
Kao moguću lokaciju tada smo označili prostor uz tzv. Rojsov put, između Posušja i Gruda.
Ne slučajno.
Riječ je o prostoru u središnjem dijelu ŽZH, dostupnom iz Posušja, Gruda, Širokog Brijega i Ljubuškog, izvan većih gradskih gužvi, a posebno zanimljivom u kontekstu buduće cestovne infrastrukture.
Takav centar ne bi morao biti konačna točka.
Mogao bi biti prva faza.
Projektiran tako da se, ako demografija, potrebe stanovništva i mogućnosti Županije to budu opravdavale, tijekom godina može širiti novim odjelima i sadržajima.
A onda smo otvorili još jedno pitanje
Što je s ljudima kojima više nije potrebna intenzivna bolnička medicina, ali im je potrebna stalna skrb?
ŽZH bi trebala ozbiljno razgovarati i o stacionarnoj palijativnoj skrbi i produženom boravku.
O mjestu na kojem bi teško bolesni, stariji i njihove obitelji mogli dobiti stručnu skrb, ali i ono što se u tablicama teško mjeri: mir, blizinu obitelji i dostojanstvo.
Potreba za zdravstvenim uslugama ne prestaje na administrativnoj granici Županije. Dio naših ljudi već godinama pojedine usluge traži u Mostaru, Hrvatskoj i drugim sredinama.
Zato smo prije sedam mjeseci postavili pitanje koje nam se ni danas ne čini nimalo pretjeranim:
Ako ŽZH može planirati ceste, škole, poslovne zone, sportske objekte i druge velike projekte, zašto ne bismo dugoročno planirali i vlastitu bolničku zdravstvenu infrastrukturu?
Možda odgovor nije bolnica kakvu zamišljamo danas.
Možda je prvi odgovor upravo manji urgentno-dijagnostički centar.
Možda će struka zaključiti da je najbolji neki treći model.
Ali prije svakog projekta mora postojati ideja.
Na Vrlo ćemo ih nastaviti otvarati.
Ne zato što mislimo da imamo odgovor na svako pitanje, nego zato što vjerujemo da se razvoj jednog kraja ne događa samo onda kada netko presiječe vrpcu.
Ponekad počinje puno ranije.
Jednim pitanjem: A zašto ne?
Vrlo.si