Posušje raste, ali što je s njegovim starim ulicama? Grad nije samo zbroj građevinskih parcela

Sutra, u srijedu 21. listopada, s početkom u 9 sati, održat će se 16. sjednica Općinskog vijeća Posušje. Pred vijećnicima je petnaest točaka dnevnog reda, među kojima su izvršenje općinskog proračuna za prvih šest mjeseci ove godine, izvješća o radu škola i Športskog saveza, plan zaštite od požara, zaštita kulturno-povijesne baštine te niz odluka koje se odnose na prostorno uređenje i buduću izgradnju Posušja.

Vijećnici će, među ostalim, razmatrati planske dokumente za Baginu Dolu, Meljakušu III, Procip i Gornje Jukiće, kao i izmjene Odluke o provođenju Urbanističkog plana Posušje.

Naizgled, još jedna sjednica s mnogo administrativnih naziva, članaka, stavaka i stručnih izraza koji prosječnom građaninu ne govore mnogo.

A zapravo, iza tih odluka kriju se vrlo jednostavna pitanja: kako će izgledati naše ulice, gdje ćemo parkirati automobile, hoćemo li imati nogostupe i drvorede, kakve ćemo zgrade graditi i hoće li središte Posušja za dvadeset godina biti mjesto u kojem ljudi žele živjeti, raditi i provoditi vrijeme.

Osma točka možda je i najzanimljivija: kakav grad zapravo gradimo?

Posebnu pozornost privlači osma točka dnevnog reda, odnosno Prijedlog odluke o izmjenama i dopunama Odluke o provođenju Urbanističkog plana Posušje.

Iza tog pomalo suhoparnog naziva nalaze se pravila koja neposredno utječu na svakodnevni život grada.

Koliko se zgrada smije približiti ulici? Koliko mora biti udaljena od susjedne parcele? Koliko prostora treba ostaviti za zelenilo? Gdje će stanari parkirati? Što učiniti sa starim građevinama koje više ne odgovaraju suvremenim potrebama?

Općina je u veljači ove godine već donijela opsežne izmjene urbanističkih uvjeta. Sada, osam mjeseci poslije, pred vijećnicima su nove dopune.

U obrazloženju se navodi da je razlog intenziviranje gradnje na području gradske zone Posušje, osobito izgradnje višestambenih objekata, zbog čega je potrebno preciznije urediti pojedine uvjete gradnje.

To je razumljivo. Posušje se razvija, grade se stanovi, otvaraju novi poslovni prostori i pojavljuju se novi investitori.

I to treba pozdraviti.

Ali razvoj grada ne može se mjeriti samo brojem novih zgrada i kvadratnih metara.

Grad može imati sve više stanova, a istodobno sve manje kvalitetnog gradskog života.

Upravo zato ova odluka zaslužuje raspravu koja će izaći iz okvira pukog usvajanja tehničkih odredbi.

Zašto za stari dio grada vrijede gotovo ista pravila kao za novu periferiju?

Jedan od najvećih problema posuškog urbanizma jest nedovoljno razlikovanje stare, već izgrađene gradske strukture od novih područja na kojima tek nastaju stambene zgrade.

Pogledajmo Tomislavovu ulicu, Ulicu fra Grge Martića ili Ulicu bana Josipa Jelačića.

To su ulice koje su oblikovale urbano Posušje. Ondje postoje stare kuće, poslovni prostori, manje parcele, već izgrađeni susjedni objekti i ulični nizovi nastali mnogo prije današnjih urbanističkih pravila.

Neke parcele imaju 200, 300 ili 400 četvornih metara.

Prema postojećim pravilima, za novu višestambenu građevinu u pretežito izgrađenom dijelu naselja propisana je najmanja površina građevne čestice od 500 četvornih metara, a u pretežito neizgrađenom dijelu 600.

Takav uvjet ima svoju logiku kada se planira nova stambena izgradnja.

Ali što kada vlasnik stare kuće u Ulici fra Grge Martića, na parceli od 350 četvornih metara, želi ukloniti dotrajalu građevinu i na njezinu mjestu izgraditi suvremeni objekt s nekoliko stanova?

Treba li takva investicija biti onemogućena samo zato što je parcela nastala u nekom drugom vremenu?

Naravno, broj stanova, katnost, sigurnost, pristup i utjecaj na susjedne građevine moraju zadovoljiti jasne kriterije. Postojeća pravila već poznaju određene mogućnosti rekonstrukcije i zamjenske gradnje.

Ali stara gradska parcela ne bi smjela biti trajno osuđena na propadanje samo zato što se ne uklapa u veličinu zamišljenu za novu gradnju.

Gradovi se ne razvijaju samo širenjem svojih granica. Razvijaju se i obnovom onoga što već postoji.

Zašto zato ne bismo uveli poseban urbanistički režim za stare, pretežito izgrađene dijelove središta Posušja?

Režim koji bi omogućio obnovu, zamjensku gradnju i pažljivo uklapanje novih objekata u postojeći ulični niz, uz drukčije uvjete za veličinu parcele, građevinsku liniju, parkiranje i zelenilo.

Ne kao povlasticu pojedinom investitoru, nego kao jednako i unaprijed utvrđeno pravilo za jasno definiranu gradsku zonu.

Dva parkirališna mjesta po stanu. A gdje, ako je parcela stara 300 četvornih metara?

Drugi problem još je očitiji.

Posuški urbanistički propisi predviđaju dva parkirališna mjesta po stambenoj jedinici.

Pet stanova znači deset parkirališnih mjesta.

Ako za jedno parkirališno mjesto, zajedno s potrebnim manevarskim prostorom, okvirno računamo 25 četvornih metara, dolazimo do približno 250 četvornih metara potrebnih za površinsko parkiranje.

A što ako cijela parcela ima 250  ili 350 četvornih metara?

Gdje je tu zgrada? Gdje je pristup? Gdje je prostor za zelenilo?

Podzemne garaže kao prilika za obnovu starog Posušja

Upravo u starim, gusto izgrađenim dijelovima grada podzemne garaže trebale bi imati posebno mjesto u urbanističkom planiranju.

Umjesto da vrijedno zemljište u središtu grada pretvaramo u površinska parkirališta, automobile bismo, gdje god je to tehnički izvedivo, trebali smještati ispod zemlje. Time oslobađamo prostor za zgrade, poslovne sadržaje, nogostupe, drvorede i kvalitetnije uređene javne površine.

Naravno, izgradnja podzemne garaže na maloj parceli od 200, 300 ili 400 četvornih metara može biti zahtjevna. Ali upravo zato urbanistički propisi trebaju biti dovoljno fleksibilni da takvu gradnju potiču, a ne da je dodatno otežavaju.

U starom središtu Posušja trebalo bi omogućiti podzemne garaže ispod novih i zamjenskih građevina, a ondje gdje pojedinačna parcela ne dopušta kvalitetno rješenje, razmotriti zajedničke garaže za više susjednih objekata.

Posebnu pozornost zaslužuju i javne podzemne garaže, koje bi mogle preuzeti dio parkirališnih potreba središta grada.

Time bi se površinska parkirališta postupno mogla oslobađati za kvalitetnije javne sadržaje, a stare ulice dobile bi priliku postati ugodnija mjesta za pješake, stanovanje i poslovanje.

Nije cilj izbaciti automobile iz središta Posušja. Cilj je organizirati njihovo parkiranje tako da automobili ne određuju izgled svake ulice i svakog slobodnog četvornog metra.

Ako želimo obnoviti Tomislavovu, Ulicu fra Grge Martića i Ulicu bana Josipa Jelačića, moramo omogućiti i suvremena garažna rješenja. Stari dio grada ne može dobiti novi život ako od svake male parcele očekujemo da istodobno bude stambena zgrada, parkiralište i travnjak..

Parkiranje u središtu grada mora postati pitanje zajedničkog urbanističkog planiranja, a ne problem koji se pokušava ugurati na svaku malu privatnu parcelu.

Javna parkirališta uz cestu pritom ne mogu biti neograničena zamjena za privatna mjesta. Njihov kapacitet treba planirati, a korištenje urediti tako da služe stanovnicima, kupcima, dostavi i posjetiteljima.

Dvadeset posto zelenila. Ali kakvog zelenila?

Sutrašnji prijedlog predviđa najmanje 20 posto uređenih zelenih površina za obuhvaćene kategorije gradnje.

Na prvi pogled, riječ je o pozitivnoj odredbi.

Posušju treba više zelenila.

Ali postavlja se pitanje: što točno smatramo zelenom površinom?

Je li to nekoliko četvornih metara travnjaka između parkirališta i zgrade? Je li to trava iznad podzemne garaže? Mogu li se u izračun uključiti travne rešetke? Postoji li obveza sadnje ijednog stabla?

U dostavljenim izmjenama ne nalazimo detaljnu definiciju kvalitete zelenila niti zasebnu obvezu sadnje stabala.

A upravo tu leži problem.

Grad ne postaje zelen zato što je investitor na projektu zelenom bojom označio petinu parcele.

Postaje zelen kada ima stabla, hladovinu, kvalitetno tlo, zelena dvorišta i javne prostore u kojima se može boraviti i usred srpnja.

Dvadeset posto običnog travnjaka i dvadeset posto kvalitetno ozelenjenog prostora s nekoliko odraslih stabala nisu ista stvar.

Zato bi bilo razumno preciznije odrediti što se priznaje kao zelena površina, koliko prirodnog tla treba sačuvati i kako se planira sadnja stabala.

Ali postoji i druga strana problema.

Na staroj parceli od 180 ili 250 četvornih metara, na kojoj se građevina tradicionalno nalazi uz samu ulicu, možda jednostavno nema prostora za 20 posto privatnog zelenila.

Treba li zato onemogućiti obnovu takve zgrade?

Ili je razumnije za stare gradske blokove predvidjeti poseban režim, a istodobno zahtijevati od Općine da sustavno uređuje javne zelene površine, drvorede i trgove?

Nema smisla od vlasnika male parcele tražiti travnjak koji ondje nikada nije postojao, dok istodobno na gradskim ulicama ne stvaramo prostor za ozbiljna stabla.

Gdje su naši drvoredi?

Prođimo središtem Posušja i zapitajmo se koliko imamo ulica u kojima se ljeti može hodati u hladovini stabala.

Koliko je novih ili rekonstruiranih ulica dobilo drvored?

Koliko je prostora pri gradnji novih nogostupa ostavljeno za korijenje stabala koja bi ondje mogla rasti sljedećih pedeset godina?

U urbanizmu se često govori o regulacijskoj i građevinskoj liniji, udaljenosti objekta od prometnice i drugim tehničkim uvjetima.

Ali iza tih linija krije se budući izgled ulice.

Ako danas dopustimo gradnju bez razmišljanja o nogostupu, zelenilu i budućem prometnom koridoru, sutra će biti mnogo teže, a često i nemoguće, ispraviti propušteno.

Ulica nije samo asfalt između dvije privatne parcele.

Ona je javni prostor.

Mjesto kojim djeca idu u školu, roditelji guraju kolica, stariji ljudi odlaze u trgovinu, a susjedi se susreću.

Zato bi svaka ozbiljnija rekonstrukcija gradske ulice trebala biti prilika za uređenje nogostupa, rasvjete, zelenila i komunalne infrastrukture.

Ne mora svaka ulica imati drvored s obje strane. Negdje za to jednostavno nema prostora.

Ali tamo gdje ga ima, stablo bi trebalo biti dio projekta od prvoga dana, a ne ukras o kojem se razmišlja tek kada se svi građevinski radovi završe.

Fra Grge Martića: što kada središnja gradska ulica počne gubiti život?

Posebnu pozornost zaslužuje Ulica fra Grge Martića.

Riječ je o jednoj od ulica koje su godinama činile prepoznatljiv dio poslovnog i društvenog života Posušja.

Danas se u njoj mogu vidjeti zatvoreni poslovni prostori i objekti kojima je potrebna obnova.

Istodobno, nove trgovine, poslovni prostori i stambene zgrade nastaju na drugim dijelovima grada, često na njegovim rubovima.

To samo po sebi nije loše. Novi dijelovi Posušja trebaju se razvijati.

Ali moramo se zapitati što se događa sa starim središtem.

Zašto se ondje manje ulaže? Jesu li prepreka urbanistički uvjeti, stanje građevina, vlasnički odnosi, parkiranje, visina ulaganja ili promjene u načinu poslovanja?

Vjerojatno ne postoji jedan odgovor.

No upravo zato potrebna je aktivna politika urbane obnove.

Obnovljena zgrada s trgovinom ili obrtom u prizemlju i stanovima na katovima može vratiti život jednoj ulici.

Nekoliko takvih zgrada može promijeniti cijeli gradski blok.

A obnovljena ulica s dobrim nogostupom, rasvjetom, stablima i uređenim pročeljima može ponovno postati privlačna za poslovanje.

Grad ne smije postati mjesto u kojem stalno gradimo nove poslovne prostore, dok nam stari u središtu ostaju prazni.

To nije argument protiv novih investicija, nego poziv da se jednako ozbiljno bavimo i prostorom koji smo već izgradili.

Trebaju nam pravila za obnovu, a ne samo pravila za novu gradnju

Zato bi Posušje trebalo razmotriti posebne urbanističke uvjete za pretežito izgrađene dijelove središta grada.

Takva pravila mogla bi omogućiti gradnju na postojećim parcelama manjima od 500 četvornih metara, prilagođene parkirališne normative, drukčiji način obračuna zelenila te očuvanje karakterističnih građevinskih linija starih ulica.

Ali uz jasne uvjete.

Nijedna iznimka ne smije biti opravdanje za pretjeranu izgrađenost, ugrožavanje susjeda, narušavanje sigurnosti ili oduzimanje prostora budućim nogostupima.

Jednako tako, nije svaka parcela pogodna za višestambenu zgradu samo zato što se nalazi u središtu.

Potrebno je definirati zone, kriterije, dopuštene gabarite i obveze investitora. Takav režim mora biti pravno usklađen s prostornim i regulacijskim planovima.

Cilj nije omogućiti da svatko gradi što želi.

Cilj je omogućiti da se stari dio grada može obnavljati prema pravilima koja razumiju njegovu stvarnu strukturu.

Jer stari dio grada nije nastao jučer, na praznoj parceli pravilnog oblika.

Nastajao je desetljećima.

I upravo ta slojevitost, različite kuće, male trgovine, radionice, dvorišta i ulična pročelja, čini njegov identitet.

Posušje ne treba birati između investitora i javnog interesa

Ponekad se rasprava o urbanizmu svodi na dva suprotstavljena stajališta.

Jedni smatraju da investitoru treba omogućiti što jednostavniju gradnju.

Drugi upozoravaju na pretjeranu izgradnju, nedostatak zelenila, parkirališta i javnog prostora.

Ali kvalitetan urbanizam ne mora birati između te dvije strane.

Investitoru trebaju jasna, predvidiva i provediva pravila.

Građanima trebaju kvalitetne zgrade, uređene ulice, sigurni nogostupi, zelenilo i funkcionalna infrastruktura.

A gradu treba i jedno i drugo.

Zato bi izmjene urbanističkih uvjeta trebale biti prilika za širu raspravu: kakvo Posušje želimo za deset, dvadeset ili trideset godina?

Hoćemo li se nastaviti širiti prema periferiji, dok stare ulice polako gube stanovnike, trgovine i sadržaje?

Ili ćemo istodobno razvijati nova naselja i ulagati u obnovu postojećega grada?

Sutrašnja osma točka dnevnog reda neće sama riješiti sva ta pitanja.

Ali može biti dobar početak.

Jer Posušju ne trebaju samo nove zgrade. Trebaju mu žive ulice.

Ulice s ljudima, trgovinama, stanovima, stablima i nogostupima. Ulice u kojima se ne mora sve obavljati automobilom. Ulice u kojima se može zastati, susresti nekoga i osjetiti da grad nije samo prostor kroz koji prolazimo, nego mjesto kojem pripadamo.

A to se ne postiže samo povećavanjem broja izdanih građevinskih dozvola.

To se postiže planiranjem.

Grad nije skup privatnih parcela. Grad je ono što nastaje između njih.

 

Vrlo.si / Urbanizam i arhitektura