JESTE LI ZNALI: Kad preko Jovića mosta ulazite kroz Hrvatsku vi prolazite posjedom mletačkih nadarenika Matijaševića naseljenih iz Rakitna

Kad preko Jovića mosta prelazite granicu između Posušja i Imotskoga, prolazite krajem vinjanskih Jovića, čije starije prezime vodi prema Matijaševićima iz Rakitna. U njihovoj povijesti susreću se izbjeglički zbjegovi, mletačka dodjela zemlje i promjena prezimena koja je ostala zabilježena u starim ispravama.

Piše: Poskok.info

Jovića most većini je poznat kao mjesto prelaska granice, pokazivanja dokumenata i nastavka puta prema Imotskom ili Posušju. Iza njegova imena, međutim, stoji obiteljska povijest koja povezuje obje strane današnje državne crte. Službena dokumentacija prijelaz smješta na završnu dionicu ceste Vinjani Gornji – Čitluk, na području Grada Imotskoga. Putniku je to podatak za snalaženje, a istraživaču prezimena početak mnogo duže priče. Za nju treba zaviriti u zemljišnike i matice.

Prema istraživanju Ante Ivankovića, objavljenom na portalu Hrvatskoga rodoslovnog društva, vinjanski Jovići nastali su od katolika Matijaševića sa starinom u Rakitnu pokraj Posušja. U zbjegu Vinjančana ispod Zadvarja 1686. zabilježena je dvočlana obitelj Ivana Matijaševića rečenog Jović. Zemljišnik iz 1725. pod tim imenom bilježi već 23-članu obiteljsku zadrugu. Mletačke vlasti dodijelile su joj kuću i 45 kanapa zemlje u Vinjanima. Broj članova zadruge pritom označava zajedničko kućanstvo, a ne broj Ivanove djece.

Tu se pojavljuje izraz koji današnjem čitatelju može zvučati neobično: mletački nadarenici. Riječ je o primateljima zemljišnih dodjela, uklopljenima u tadašnju politiku naseljavanja i učvršćivanja vlasti. Mletačkoj Republici trebalo je stanovništvo koje će obrađivati osvojena područja, ali i sudjelovati u njihovoj obrani. Povjesničarka Mirela Slukan Altić takvu povezanost zemlje i krajiške vojne službe opisuje na primjeru Pokrčja. To objašnjava širi sustav, premda iz same vinjanske dodjele ne možemo zaključiti u kojoj je bitci sudjelovao pojedini Matijašević ili Jović.

Promjena iz Matijaševića u Jovića također pripada dobro poznatoj povijesti imotskih prezimena. Domagoj Vidović u znanstvenom radu Imotska prezimena izričito navodi tu promjenu, uz brojne druge primjere preimenovanja i razdvajanja rodova. Njegovo istraživanje pokazuje da je predodžba o prezimenu kao nepromjenjivoj obiteljskoj oznaci prilično uvjetna. Nadimak ili dodatno ime moglo je postupno potisnuti starije prezime, dok su matice i zemljišnici neko vrijeme čuvali oba oblika. Zato zapis „Matijašević rečeni Jović” vrijedi mnogo više od nagađanja na temelju današnje sličnosti prezimena.

U kasnijoj povijesti vinjanske Joviće susrećemo i među osuđenicima iz kruga Andrijice Šimića. Ivanković navodi četvoricu osuđenih u Splitu u srpnju 1871., među njima Antu Jovića Čukića, koji je dobio 18 godina stroge tamnice. Njihovu povijest, dakle, ne čine samo zemljišne dodjele i krštenja. U njoj su ostali i tragovi sukoba s vlastima te zatvorskih kazni. Istodobno treba razlikovati ogranke: prema istom autoru, aržanski Jovići imaju drugo ishodište, na zadarskom području.

Povijest vinjanskih Jovića tako pokazuje koliko podataka može stati iza jednoga prezimena uz cestu. Povezanost Imotske krajine i zapadne Hercegovine može se pratiti kroz konkretne ljude, njihove seobe, posjede i promjene obiteljskih imena. Današnja granica razdvaja dvije države, dok stariji zapisi bilježe kretanje stanovništva između susjednih krajeva. U ovom slučaju rodoslovna literatura upućuje prema Rakitnu, a zatim nas vodi kroz vinjanske zemljišnike i matice. Kad sljedeći put prijeđete preko Jovića mosta, znat ćete barem dio priče o ljudima čije ime ondje susrećete.

Jovići iz Aržana imaju drukčiju obiteljsku povijest. Prema Anti Ivankoviću, njihov je predak nakon oslobođenja Imotske krajine od Osmanlija 1717. stigao sa zadarskog područja kao mletački službenik na graničnom prijelazu. U Aržanu se nastanio i oženio djevojkom iz susjedne Tijarice. Od te grane potječe i Josip Jović, hrvatski policajac poginuo na Plitvicama na Krvavi Uskrs 1991. godine. Iza istog prezimena tako stoje dvije različite priče: vinjanska, koja vodi prema Matijaševićima iz Rakitna, i aržanska, koja vodi prema zadarskom kraju.

Jedan od starijih spomena prezimena sačuvan je u maticama župa Novigrad i Ražanac, u kojima je 14. veljače 1662. godine upisano svih 15 poginulih Hrvata u boju s Osmanlijama na Otresu, u Ravnim kotarima, među kojima su i dvojica Jovića: Maraš i Grgo [2]

Od ražanačke grane tog roda najistaknutiji je Iveško Jović, koji je 1684. godine, dakle na početku Bečkog rata, postavljen za kapetana Ražanca, a izravno je podređen ravnokotarskom serdaru Stojanu Jankoviću. Kao osamdesetogodišnjak Iveško je Jović i 1699. godine obavljao dužnost kapetana Ražanca, a to pak znači da je rođen 1619. godine. Pisani tragi o Ivešku Joviću sačuvan je još i i iz 1675. i 1678. godine.[3]

Njegova junaštva opjevao je i fra Andrija Kačić Miošić u Razgovoru ugodnom naroda slovinskog:

…ništa manje Joviću Iveško
silni junak od Kotara ravna;
na vojsci je Jović ostario,
svitlu sablju krvcem napojio.

*„mletački nadarenici, odnosno obitelji kojima su mletačke vlasti dodijelile zemlju”. Oblik „nagradnici”  bio bi konkretniji i točniji no nije stručni izraz.

/POSKOK/